Bashar - How to Manifest Your Desire

Joga smeha

Čovek se za godinu dana nasmeje 6205 puta, u toku dana 17 puta, dok dete prasne u smeh čak 40 puta u toku dana! Povećajte dozu smeha!

Smeh masira celo telo! On podstiče i procese samoisceljenja organizma, jača imunološki sistem i modifikuje psihički i socijalni život čoveka. Zato je smeh vrlo dostupan lek.

U drevnim vremenima u Indiji su postojali mudraci koji su putovali zemljom i umesto uobičajenog propovedanja i podučavanja ljudi, oni su se samo smejali. Gledajući i slušajući ih kako se smeju i drugi su se smejali sa njima i tako učili koliko je smeh moćan i važan.

Joga smeha je kombinacija vežbi smijeha i pravilnog disanja. Joga smeha nam omogućuje terapijsko delovanje na telo i um da kroz vežbe smeha, laganog istezanja, disanja i opuštanja, isključimo racio i predamo se iskrenom, dubokom i isceljujućem smehu. Na taj način vežbe smeha postaju snažan alat za rešavanje stresa na fizičkom, mentalnom i emotivnom planu.

Terapija smeha nema propratnih negativnih efekata. Iskren smeh prenosi energiju ljubavi, koja ima moć da greje i leči.

Smeh čini da se osećate bolje, smeh povećava kapacitet vašeg mozga, smeh vas prolepšava, smeh vam pomaže da odredite šta je važno, smeh vam pomaže da ozdravite, da budete zdravi i da ostanete zdravi, smeh unapređuje životne odnose, smeh gradi uspeh, smeh vas lakše suočava sa strahom, smeh gradi karakter, smeh gradi sreću.

Tekst: Sensa 

Letting Go of Judging People By Leo Babauta

One of the best changes I’ve made to help me be happier is learning to see judging other people as a red flag.

Now, I’m not going to pretend I don’t ever judge other people — I think it’s either a built-in method all humans have, or something we develop because of built-in methods. We all judge people, and I’m not an exception.

But I’ve gotten better at noticing when it happens. And recognizing that it’s a sign of something harmful.

The judging itself isn’t bad. It’s what the judging is a symptom of that’s harmful. I say “harmful” instead of “bad” because instead of judging I’d rather observe that it causes harm.

What underlying harmful causes/situations are indicated by my judging people? Well, here are a few:

• I am very ignorant of what the person is going through.
• I don’t understand the situation.
• I have unrealistic expectations of people.
• I think I’m superior to other people.
• I’m not grateful.
• I’m being self-centered.
• I’m not being curious, but instead I close off all learning.
• I can’t really help the situation from a place of judgment.

 

How That Happens

 

Let’s take a fake but typical example so I can show you what I mean (I’m going to bold the symptoms, so forgive the overemphasis): I see a relative who is actively harming her health, who is overweight and diabetic and yet smokes and eats junk food all the time and does other bad things. I know she can make her health better by changing her habits. I judge her for what she’s doing, think badly of her, get frustrated with her, dismiss her because she’s not worthy of my frustration. This kind of thing happens with me and lots of other people all the time — just change the details to spouse, co-worker, kid, friend and instead of unhealthy things, they’re doing something else you don’t like.

What’s going on in this example? Well, first, I’m ignorant of what she’s going through and I don’t understand the situation. She’s been depressed because of her health problems, feeling guilty, feeling stuck, feeling scared, untrusting of herself. Because of these bad feelings, she doesn’t like to think about health, and makes herself feel better through smoking and comfort food. She’s just trying to be happy. And in fact, I do the same kinds of things all the time — I fail. I feel bad. I comfort myself. So I’m not superior, even if I think I am.

What’s more, I’m not being grateful for the great person she is, despite her health problems. She’s wonderful. By focusing on judging her, I’m not appreciating that. Instead, I’m being self-centered by focusing on how much better I am, how she’s frustrating me, how my frustration is more important than any pain she’s feeling. I’m not being curious about who she is, what she’s going through and why … instead I have made a judgment and that stops all inquiry. And from this place of judgment, I can’t help because I have closed off dialog, and have written her off.

You can see how all of these things are harmful. They make me frustrated and unhappy, they harm my relationship with this lovely person, they stop communication and learning, they don’t allow me to help alleviate suffering, they close me off to what she has to offer me. Among other harms.

 

How to Let Go of Judging

 

First be aware that you’re doing it, and see it as a red flag. It’s not horrible to judge, but it’s a good sign that other things are going on that are harming you and others.

This takes practice. But there are symptoms that tell you you’re judging — if you feel angry or frustrated or dismissive of someone. If you’re complaining about someone, or gossiping about them. These are signs you’re judging. Recognize what’s going on.

After you notice the red flag, pause and be curious. Don’t get mad at yourself, but be curious:

• Why are you judging?
• What expectations do you have that are unrealistic?
• What can you guess about what the other person is really going through?
• Can you find out more? (This isn’t always realistic but sometimes you can.)
• What about the other person can you appreciate?
• Can you get out of your self-centeredness and put yourself in the other person’s shoes?
• Can you imagine a time when you were going through something similar?

Once you’ve done that, ask yourself: How can you help? What does this person need? Sometimes they just need someone to listen, someone to be a friend, someone to not judge, someone to accept them. Sometimes they need more — advice, a guide, a hug.

But you can’t help them from a place of judgment. Only when you let go of the judgment that has arisen, and come to a place of acceptance and curiosity and empathy, can you really help. And incidentally, you’ll be a lot happier in the process.

Text: Leo Babauta

"Zivot je Cudo" Sasha i Natasha - " 30 minuta sa Natasom Vukoje"

Srecan Medjunarodni dan srece!!!! :)

Sto vise hvalite i slavite svoj zivot, to ce vise stvari i razloga u njemu biti za slavljenje

Izvor: Sensa Magazin, mart 2014

Sreca - Matthieu Ricard

Zbunjenost uma je veo koji nas sprječava da jasno sagledamo stvarnost i koji nam onemogućuje razumijevanje prave prirode stvari. Zapravo, ta zbunjenost nam onemogućuje da prepoznamo ponašanje pomoću kojeg možemo pronaći sreću i izbjeći patnju. 

Kada pogledamo prema van, projiciramo na svijet kvalitete koje mu uopće ne pripadaju. Kada pogledamo prema unutra, zaustavljamo struju svijesti zamišljajući „ja" na prijestolju između prošlosti, koja više ne postoji, i budućnosti, koja tek slijedi. Uzimamo zdravo za gotovo da vidimo stvari onakvima kakve jesu i rijetko u to sumnjamo. Ljudima i stvarima spontano dodjeljujemo kvalitete nutrine, mislimo „ovo je lijepo, a ono je ružno", a da ni ne shvaćamo kako zapravo naš um nameće te kvalitete onome što opažamo. Čitav svijet dijelimo na „poželjno" i „nepoželjno", ono sto je stalno smatramo prolaznim i vidimo neovisne entitete u mreži odnosa koji se neprestano mijenjaju. Skloni smo izolirati određene aspekte događaja, situacija i ljudi, te se u potpunosti usredotočiti na te posebnosti. Tako počinjemo druge ljude nazivati „neprijateljima", „dobrim", „zlim", i tako dalje, i čvrsto se držimo tih atributa. Međutim, ako pažljivo promotrimo stvarnost, njena nam složenost postaje očita. Da je neka stvar uistinu lijepa i ugodna, da joj te kvalitete uistinu pripadaju, smatrali bismo je poželjnom u svako doba i na svakom mjestu. Međutim, postoji li uopće nešto na zemlji što se univerzalno i sveopće smatra lijepim? 

Kanonski budistički stih kaže: „Za ljubavnika je lijepa žena objekt žudnje, za pustinjaka odvraćanje pažnje, a za vuka ukusan obrok." Isto tako, da je neki predmet urođeno odbojan, svatko bi ga izbjegavao. Ako priznamo da te kvalitete samo pridajemoljudima i stvarima, onda to u potpunosti mijenja stvar. Nema te bitne kvalitete koja lijepi predmet čini koristan umu, kao ni one koja ružan predmet čini štetnim umu. Na isti način, osoba koju danas smatramo neprijateljem zasigurno je nečiji objekt ljubavi, a jednog bismo se dana možda čak mogli i sprijateljiti s istim tim neprijateljem. Ponašamo se kao da su karakteristike koje pridajemo predmetima neodvojive od njih. 

Od svih različitih aspekata zbunjenosti, najgore je inzistiranje na pojmu osobnog identiteta: ega. Budizam razlikuje prirođeno, odnosno, nesvjesno „ja" - na primjer, kada mislimo, „Ja sam budan" ili „Ja sam gladan" - i pojmovno »self- koje oblikuje moć navike. Pridajemo mu razne kvalitete i prihvaćamo kao samostalnu i trajnu suštinu našeg bića. Svakog trenutka, od rođenja do smrti, tijelo prolazi kroz neprekidne transformacije, a um postaje kazalište brojnih emocionalnih i pojmovnih doživljaja. Ipak, selfu uporno pripisujemo kvalitete trajnosti, jedinstvenosti i samostalnosti. Štoviše, kada osjetimo da je self jako ranjiv i da ga je potrebno zaštititi i zadovoljiti, odbojnost i privlačnost brzo ulaze u igru - odbojnost prema svemu što prijeti selfu, a privlačnost prema svemu što ga zadovoljava, tješi, povećava mu samopouzdanje ili ga umiruje. Ta dva osnovna osjećaja, privlačnost i odbojnost, izvori su cijelog mora konfliktnih emocija.

Ego je, piše budistički filozof Han de Wit, „ afektivna reakcija na naše iskustvo, on je mentalno povlačenje koje se temelji na strahu." Zamišljamo da ćemo se moći zaštititi od svijeta i drugih ljudi, straha od patnje ili tjeskobe zbog života i smrti ako se sakrijemo u balon - u ego. Stvaramo iluziju da smo odvojeni od svijeta, pritom se nadajući da ćemo izbjeći patnju. Iskrena neustrašivost javlja se sa samopouzdanjem da ćemo uspjeti prikupiti potrebna unutarnja sredstva kako bismo se suočili sa svakom situacijom koja nam iskrsne na putu. To je potpuno različito od povlačenja u sebe, bojažljive reakcije koja produžava duboki osjećaj nesigurnosti. 

Svatko od nas je uistinu jedinstvena osoba i dobro je prepoznati i cijeniti tko smo mi. No, isticanjem odvojenog identiteta selfa postajemo neusklađeni sa stvarnošću. Istina je da smo u osnovi međusobno ovisni o drugim ljudima i o okolišu. Naši doživljaji su jednostavno sadržaj struje uma, kontinuuma svijesti, i nema opravdanja da vidimo self kao potpuno različit entitet unutar te struje. Val se širi i utječe na okoliš, ali on nije medij koji prenosi neki poseban entitet. Međutim, već smo se toliko navikli da tu struji uma nazivamo „ja", da se poistovjećujemo s njom i bojimo se da će nestati. Tako dolazi do snažne privrženosti selfu i otuda pojam „moje" - moje tijelo, moje ime, moj um, moje stvari, moji prijatelji, itd. - koji vodi do želje za posjedovanjem ili do osjećaja odbojnosti prema „drugom". Tako se pojmovi selfa i drugog kristaliziraju u našem umu. Neizbježnim postaje pogrešno shvaćanje dualnosti, koja je osnova svih mentalnih patnji, bez obzira jesu li to poremećena želja, mržnja, ljubomora, ponos ili sebičnost. Od tada vidimo svijet kroz iskrivljavajuće ogledalo naših iluzija.

Možemo vidjeti ovu kristalizaciju „ja" i „moje" u mnogim situacijama svakodnevnog života. Drijemate smireno u čamcu nasred jezera. Zatim se drugi čamac sudari s vašim i prene vas iz sna. Misleći da se nespretan ili obijestan vozač čamca sudario s vašim, ljutito poskočite, spremni da mu opsujete, ali tada primijetite da je taj čamacprazan. Nasmijete se vlastitoj pogrešci i mirno nastavite drijemati. Jedina razlika između te dvije reakcije je što ste u prvom slučaju pomislili kako ste žrtva nečije zlobe, dok u drugom slučaju shvaćate da vaše „ja" nije bilo žrtva. Isto tako, ako vas netko udari, vaša će ljutnja biti dugotrajna. Ali razmislite o fizičkoj boli - ona brzo prođe i ubrzo postaje neprimjetna. Jedina stvar koja i dalje boli je povrijeđeni ego. Moja je prijateljica iz Hong Konga došla u Nepal kako bi prisustvovala nekim predavanjima. Skupilo se tisuće ljudi koji su sjedili nagurani na podu našeg velikog dvorišta u samostanu. Dok se moja prijateljica, koja je sjedila na jastučiću prekriženih nogu, pokušavala udobnije smjestiti, netko ju je udario u leda. Kasnije mi je ispričala: „Bila sam ljutita cijelih sat vremena. Kako se osoba koja je došla slušati budistička predavanja može ponašati na tako bezobrazan i bezosjećajan način prema meni, koja sam došla izdaleka kako bih prisustvovala tim predavanjima? No iako je moja ljutnja bila dugotrajna, nakon nekog vremena shvatila sam kako je stvarna fizička bol brzo prošla i uskoro postala neprimjetna. "Jedina stvar koja me i dalje boljela bio je moj povrijeđeni ego! Iskusila sam minutu fizičke boli i pedeset devet minuta boli ega!"

Tekst: Matthieu Ricard

Foto: Stocsy