Zbunjenost uma je veo koji nas sprječava da jasno sagledamo stvarnost i koji nam onemogućuje razumijevanje prave prirode stvari. Zapravo, ta zbunjenost nam onemogućuje da prepoznamo ponašanje pomoću kojeg možemo pronaći sreću i izbjeći patnju.
Kada pogledamo prema van, projiciramo na svijet kvalitete koje mu uopće ne pripadaju. Kada pogledamo prema unutra, zaustavljamo struju svijesti zamišljajući „ja" na prijestolju između prošlosti, koja više ne postoji, i budućnosti, koja tek slijedi. Uzimamo zdravo za gotovo da vidimo stvari onakvima kakve jesu i rijetko u to sumnjamo. Ljudima i stvarima spontano dodjeljujemo kvalitete nutrine, mislimo „ovo je lijepo, a ono je ružno", a da ni ne shvaćamo kako zapravo naš um nameće te kvalitete onome što opažamo. Čitav svijet dijelimo na „poželjno" i „nepoželjno", ono sto je stalno smatramo prolaznim i vidimo neovisne entitete u mreži odnosa koji se neprestano mijenjaju. Skloni smo izolirati određene aspekte događaja, situacija i ljudi, te se u potpunosti usredotočiti na te posebnosti. Tako počinjemo druge ljude nazivati „neprijateljima", „dobrim", „zlim", i tako dalje, i čvrsto se držimo tih atributa. Međutim, ako pažljivo promotrimo stvarnost, njena nam složenost postaje očita. Da je neka stvar uistinu lijepa i ugodna, da joj te kvalitete uistinu pripadaju, smatrali bismo je poželjnom u svako doba i na svakom mjestu. Međutim, postoji li uopće nešto na zemlji što se univerzalno i sveopće smatra lijepim?
Kanonski budistički stih kaže: „Za ljubavnika je lijepa žena objekt žudnje, za pustinjaka odvraćanje pažnje, a za vuka ukusan obrok." Isto tako, da je neki predmet urođeno odbojan, svatko bi ga izbjegavao. Ako priznamo da te kvalitete samo pridajemoljudima i stvarima, onda to u potpunosti mijenja stvar. Nema te bitne kvalitete koja lijepi predmet čini koristan umu, kao ni one koja ružan predmet čini štetnim umu. Na isti način, osoba koju danas smatramo neprijateljem zasigurno je nečiji objekt ljubavi, a jednog bismo se dana možda čak mogli i sprijateljiti s istim tim neprijateljem. Ponašamo se kao da su karakteristike koje pridajemo predmetima neodvojive od njih.
Od svih različitih aspekata zbunjenosti, najgore je inzistiranje na pojmu osobnog identiteta: ega. Budizam razlikuje prirođeno, odnosno, nesvjesno „ja" - na primjer, kada mislimo, „Ja sam budan" ili „Ja sam gladan" - i pojmovno »self- koje oblikuje moć navike. Pridajemo mu razne kvalitete i prihvaćamo kao samostalnu i trajnu suštinu našeg bića. Svakog trenutka, od rođenja do smrti, tijelo prolazi kroz neprekidne transformacije, a um postaje kazalište brojnih emocionalnih i pojmovnih doživljaja. Ipak, selfu uporno pripisujemo kvalitete trajnosti, jedinstvenosti i samostalnosti. Štoviše, kada osjetimo da je self jako ranjiv i da ga je potrebno zaštititi i zadovoljiti, odbojnost i privlačnost brzo ulaze u igru - odbojnost prema svemu što prijeti selfu, a privlačnost prema svemu što ga zadovoljava, tješi, povećava mu samopouzdanje ili ga umiruje. Ta dva osnovna osjećaja, privlačnost i odbojnost, izvori su cijelog mora konfliktnih emocija.
Ego je, piše budistički filozof Han de Wit, „ afektivna reakcija na naše iskustvo, on je mentalno povlačenje koje se temelji na strahu." Zamišljamo da ćemo se moći zaštititi od svijeta i drugih ljudi, straha od patnje ili tjeskobe zbog života i smrti ako se sakrijemo u balon - u ego. Stvaramo iluziju da smo odvojeni od svijeta, pritom se nadajući da ćemo izbjeći patnju. Iskrena neustrašivost javlja se sa samopouzdanjem da ćemo uspjeti prikupiti potrebna unutarnja sredstva kako bismo se suočili sa svakom situacijom koja nam iskrsne na putu. To je potpuno različito od povlačenja u sebe, bojažljive reakcije koja produžava duboki osjećaj nesigurnosti.
Svatko od nas je uistinu jedinstvena osoba i dobro je prepoznati i cijeniti tko smo mi. No, isticanjem odvojenog identiteta selfa postajemo neusklađeni sa stvarnošću. Istina je da smo u osnovi međusobno ovisni o drugim ljudima i o okolišu. Naši doživljaji su jednostavno sadržaj struje uma, kontinuuma svijesti, i nema opravdanja da vidimo self kao potpuno različit entitet unutar te struje. Val se širi i utječe na okoliš, ali on nije medij koji prenosi neki poseban entitet. Međutim, već smo se toliko navikli da tu struji uma nazivamo „ja", da se poistovjećujemo s njom i bojimo se da će nestati. Tako dolazi do snažne privrženosti selfu i otuda pojam „moje" - moje tijelo, moje ime, moj um, moje stvari, moji prijatelji, itd. - koji vodi do želje za posjedovanjem ili do osjećaja odbojnosti prema „drugom". Tako se pojmovi selfa i drugog kristaliziraju u našem umu. Neizbježnim postaje pogrešno shvaćanje dualnosti, koja je osnova svih mentalnih patnji, bez obzira jesu li to poremećena želja, mržnja, ljubomora, ponos ili sebičnost. Od tada vidimo svijet kroz iskrivljavajuće ogledalo naših iluzija.
Možemo vidjeti ovu kristalizaciju „ja" i „moje" u mnogim situacijama svakodnevnog života. Drijemate smireno u čamcu nasred jezera. Zatim se drugi čamac sudari s vašim i prene vas iz sna. Misleći da se nespretan ili obijestan vozač čamca sudario s vašim, ljutito poskočite, spremni da mu opsujete, ali tada primijetite da je taj čamacprazan. Nasmijete se vlastitoj pogrešci i mirno nastavite drijemati. Jedina razlika između te dvije reakcije je što ste u prvom slučaju pomislili kako ste žrtva nečije zlobe, dok u drugom slučaju shvaćate da vaše „ja" nije bilo žrtva. Isto tako, ako vas netko udari, vaša će ljutnja biti dugotrajna. Ali razmislite o fizičkoj boli - ona brzo prođe i ubrzo postaje neprimjetna. Jedina stvar koja i dalje boli je povrijeđeni ego. Moja je prijateljica iz Hong Konga došla u Nepal kako bi prisustvovala nekim predavanjima. Skupilo se tisuće ljudi koji su sjedili nagurani na podu našeg velikog dvorišta u samostanu. Dok se moja prijateljica, koja je sjedila na jastučiću prekriženih nogu, pokušavala udobnije smjestiti, netko ju je udario u leda. Kasnije mi je ispričala: „Bila sam ljutita cijelih sat vremena. Kako se osoba koja je došla slušati budistička predavanja može ponašati na tako bezobrazan i bezosjećajan način prema meni, koja sam došla izdaleka kako bih prisustvovala tim predavanjima? No iako je moja ljutnja bila dugotrajna, nakon nekog vremena shvatila sam kako je stvarna fizička bol brzo prošla i uskoro postala neprimjetna. "Jedina stvar koja me i dalje boljela bio je moj povrijeđeni ego! Iskusila sam minutu fizičke boli i pedeset devet minuta boli ega!"
Tekst: Matthieu Ricard
Foto: Stocsy
